Zašto Netanjahu nervira Donalda Trampa?

Rat na Bliskom istoku otkrio je duboke pukotine između dva ključna saveznika: američkog predsednika Donalda Trampa i izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. Iako su zajedno krenuli u akcije protiv Irana u februaru 2026, njihovi ciljevi brzo su se razišli.
Tramp i Netanjahu žele različite stvari u ovom ratu. Tramp želi brzu pobedu i stabilnost. Kao pragmatični lider on teži sporazumu sa Iranom koji bi otvorio put normalizaciji, kontroli tržišta naftom i smanjenju američkog ratnog angažmana. Njegov plan za Gazu iz 2025. podrazumevao je primirje, oslobađanje talaca i rekonstrukciju uz demilitarizaciju Hamasa. Tramp javno upozorava Netanjahua da dalje eskalacije rizikuju izolaciju Izraela i da on izaziva napade Iranaca.
“Ja donosim odluke”, povikao je Tramp. Nekoliko sati posle toga Netanjahu je izvršio novi napad. Kao da je želeo da naljuti američkog predsednika.
Izraelski desničari danima pozivaju Netanjahua da ignoriše Ameriku i sam napada Iran. Suludo – tvrde analitičari iz Tel Aviva.
Ima sve više analitičara, a prednjače oni iz Irana i iz drugih zemalja Bliskog istoka, koji tvrde da Tramp i Netanjahu igraju istu igru i da su njihiove “svađe” samo dobro osmišljen spin čiji je cilj da “slomi” Iran i da se potpiše mir koji bi bio kapitulacija za Teheran.
Ulog je prevelik – sudbina Izraela koji u dobroj meri ima moć nad finansijama, berzama i u medijima na Zapadu, jaku mrežu kontrole političkih tokova u većini evropskih zemalja. Teoretičari zavera sve vreme tvrde da je rat na Bliskom istoku zapravo Epstinov rat. Kao što su govorili da je Klinton napao Jugoslaviju da javnost zaboravila Moniku Levinski.
Netanjahu, s druge strane, vodi rat za politički opstanak i dugoročnu bezbednost Izraela. On teži potpunom slomu Hamasa, Hezbolaha i iranskog nuklearnog programa, čak i po cenu produženog sukoba. Optužbe da Izrael ne poštuje primirja u Gazi (preko 3000 kršenja od oktobra 2025. sa stotinama mrtvih Palestinaca) nisu slučajne – one služe održavanju pritiska, sprečavanju rekonstrukcije i opravdanju vojne kontrole.
Netanjahu ne poštuje primirje zato što mu rat produžava politički život. Bez njega, suočio bi se sa sudskim procesima i gubitkom koalicije sa ekstremnom desnicom. Produžetak sukoba omogućava mu da odlaže teške odluke o budućnosti Gaze i da se predstavi kao nezamenjivi zaštitnik Izraela.
Kome odgovara da se rat produži?
Političkim elitama odgovara da se rat produži. Netanjahuu za opstanak na vlasti, radikalnim frakcijama u Izraelu, delovima iranskog režima koji koriste haos za jačanje uticaja, kao i lobijima koji profitiraju od oružja.
Izraelci i Palestinci, kao i američki poreski obveznici, plaćaju cenu – hiljade mrtvih, razorena Gaza i regionalna nestabilnost. Trampov pritisak pokazuje da čak ni najjači saveznik ne može večno tolerisati takvu dinamiku.
I Tramp i Netanjahu su ušli u rat u godini u kojoj obojica imaju izbore. Ratni elan u prvim danima sukoba koji je krasio oba lidera, polako se pretvarao u dobro skrivana neslaganja, a potom i u razgovore sa eksplozijama uvreda, koje su mediji sa zadovoljstvom objavljivali.
Prošlog meseca Tramp nije skrivao nezadovoljstvo zbog Natanjahuovih naredbi da se svakodnevno napada Liban, u vreme kad on pokušava da se izvuče iz kaljuge bliskoistočnog rata.
Onda je pre nekoliko dana došlo do razgovora punog uvreda u kojima je američki predsednik nazvao izraelskog premijera “j*benim ludakom” upozoravajući da “samo zahvaljujući” njemu, “Netanjahu nije u zatvoru”.
Savezništvo Trampa i Netanjahua je taktičko, a ne strateško. Tramp traži „veliki dogovor“, Netanjahu – totalnu pobedu koja verovatno nikad neće doći. Dok se njihovi interesi sukobljavaju, Bliski istok krvari. Realnost je brutalna, a rat se nastavlja jer nekima to odgovara.































Još uvek nema komentara.