Glamsko srebro – tajna srednjovekovnog uspona Srbije

Glamsko srebro nije bilo obično srebro već prirodna visokokvalitetna mešavina srebra i zlata. Bilo je generator državne moći, izvor za finansiranje jake vojske, gradnju manastira, osvajačke pohode i kulturni procvat dinastija Nemanjića, Lazarevića i Brankovića u srednjovekovnoj Srbiji.
Najpoznatiji rudnik glamskog srebra (koje je u sebi imalo od 25 do 33 % zlata) bio je u Novom Brdu, 40 kilometara od Prištine. To je bilo blago koje je Srbiju pretvorilo u jednu od najmoćnijih ekonomskih sila Evrope XIV i XV veka.
Novo Brdo je tada imalo između 40 i 50 hiljada stanovnika – više nego tadašnji London. Rudnici su radili punom parom još od vremena kralja Stefana Uroša II Milutina (krajem XIII veka), a procvat su doživeli pod despotima Stefanom Lazarevićem i Đurđem Brankovićem. Godišnje se proizvodilo od 6 do 7 tona srebra, što je činilo petinu ili čak četvrtinu evropske proizvodnje.

Dubrovčani, Venecijanci i drugi trgovci kupovali su glamsko srebro po ceni običnog srebra, a zatim u svojim kovnicama izdvajali zlato i ostvarivali ogromne profite. Srpske kovnice su bez predaha proizvodile dinare koji su kružili Balkanom i dobrim delom Evrope. Novo Brdo je imalo i sopstveni rudarski zakonik iz 1412. godine, koji je despot Stefan Lazarević doneo kako bi uredio rad, zaštitio rudare (među kojima su bili i čuveni Sasi iz Saksonije) i obezbedio državne prihode.
U Prištini je bila kolonija Dubrovčana koji su imali pogone za prečišćavanje srebra. Odvajali su zlato i imali veliku zaradu.
Temelj carstva je bilo glamsko srebro. Stefan Lazarević (despot 1402–1427) je reformisao rudarstvo i trgovinu, izgradio palate, škole i crkve. Zahvaljujući Novom Brdu, Srbija je brzo ustala posle Kosovske bitke i postala ekonomski stabilna sila.
Đurađ Branković inkasirao 200 hiljada dukata godišnje
Đurađ Branković (despot 1427–1456) nastavio je tradiciju. Prihodi od rudnika omogućavali su mu da održava ravnotežu između Osmanskog carstva i evropskih saveznika.
Francuski putopisac Bertrandon de la Brokijer zabeležio je 1433. godine da despot Đurađ Branković samo od Novog Brda inkasira preko 200.000 dukata godišnje.
U delu “Putovanje preko mora”, 1432–1433, ovaj burgundijski putnik i diplomata posebno ističe bogatstvo despota i Srbije. Opisuje ga kao snažnog i poštovanog vladara čije bogatstvo dolazi uglavnom od rudarstva. Pominje i tribut koji Đurađ plaća Osmanlijama, oko 50.000 dukata godišnje.
Svetogorskim manastirima je davao i do 100 litara srebra (1 litra oko 327 grama).
Strani plaćenici
Vladari su srebro koristili da angažuju strane plaćenike i jačaju odbranu. Srednjovekovna Srbija nije imala veliku stajaću vojsku sastavljenu isključivo od domaćeg stanovništva; vladari su se masovno oslanjali na profesionalne vojnike iz inostranstva. Najpoznatiji primer je katalonska i nemačka najamnička garda cara Dušana, predvođena čuvenim nemačkim vitezom Palmanom Brahtom.
Strani vojnici nisu hteli da ratuju za slavu ili posede u unutrašnjosti Balkana – tražili su čvrstu, stabilnu i međunarodno priznatu valutu. Srpski dinari kovani od srebra visoke finoće (i glamskog srebra) slati su u sanducima direktno u vojne logore. Moć države da plati hiljade oklopnika u čistom srebru omogućila je Dušanu Silnom brza osvajanja i održavanje discipline među surovim zapadnoevropskim ratnicima.
Posebno je važna bila uloga u podizanju i održavanju manastira, stubova srpske duhovnosti i kulture.
Knez Lazar darivao je srebro manastirima Ravanici i Drenči. Despot Stefan Lazarević slao je stotine funti srebra Hilandaru i Velikoj Lavri na Svetoj Gori. Despot Đurađ Branković je finansirao Esphigmenou i druge svetinje. Tako je glamsko srebro bilo most između svetovne moći i duhovnog nasleđa, omogućavalo je gradnju zadužbina poput manastira koji i danas svedoče o zlatnom dobu Srbije.
To zlato razvilo je trgovinu i urbanizaciju, monetarnu stabilnost i jaku vojsku, kulturni i umetnički procvat, od fresaka u manastirima do luksuznog nakita i predmeta od srebra koji su krasili dvorove i crkve.
Istoričari procenjuju da je Srbija u prvoj polovini XV veka bila među vodećim proizvođačima srebra u Evropi. Glamsko srebro je bilo simbol moći, mudrosti vladara i otpornosti naroda.
U Veneciji je glamsko srebro imalo status ekonomskog fenomena. Dubrovački trgovci, braća Kabužić su za samo godinu dana u Veneciju poslali 565 kilograma glamskog srebra koje je u sebi imalo 141 kilogram čistog zlata. Italijanski i španski kartografi su Novo Brdo nazivali Montagne d’ Argento ( Srebrna planina).
Pad Novog Brda pod Osmanlije 1455. godine označio je kraj jedne ere bogatstva i uspona Srbije. „Grad od srebra“ prešao je u ruke osvajača.




























Još uvek nema komentara.